Nakon praznika, kako pravilnik iz oblasti lova nalaže, uz posebna odobrenja, mogu se loviti jedino divlje svinje i druge štetočine. Vrijeme je, dakle, da sada lovačke organizacije i pojedinci sumiraju svoje učinke i prilagode se novom planu.
Jedan od članova Lovačke organizacije „Maja Karanfili” iz Gusinja, Marjan Vukelj, navodi kako je tokom ove lovne sezone imao zanimljivih trenutaka, finog ulova, ali da je uvijek jednako uživao u tim prekrasnim planinskim predjelima. Skoro svake nedjelje i državnim praznikom odlazio je u lovišta, nekad sa društvom, nekada sam, jer voli da šeta i posmatra divljač i prirodu, a kad se ukaže prilika, ali ne i po svaku cijenu, nešto i da odstrijeli. Najviše voli lov na divlju svinju.
-Lovište nam je skučeno proglašenjem Nacionalnog parka „Prokletije”, gotovo prepolovljeno, tako da se može otići jedino na Kodru Bajrovića i Ravni ključ, te na prostor Vezirove brade i dijela Alipašinih izvora, a ostalo je zaštićeni prostor. Neki idu i u Zagrađe u blizini Visitora, gdje nije teritorija nacionalnog parka i gdje je prostor dosta širi. Inače, član sam Lovačke organizacije „Maja Karanfili” od 2006. godine, sa svojih 24 godina, a kako je i mjesto Dolja u kojem živim, zapravo i dio tog lovišnog prostora ispod Trojana i Vezirove brade, od malih nogu sam zavolio lov, divljač i prirodu. Volim lov na divlju svinju, a i sitniju divljač volim da gađam. Pošlo mi je za rukom prve nedjelje oktobra da odstrijelim vepra. Sasvim slučajno je to bilo, nedaleko odavde na putu prema Grebajama. Pošao sam da šetam rano ujutru s karabinom 30,06 na ramenu, i krajem jedne livade u blizini šume vidim pomjera se paprat. Zastanem malo kad izlazi vepar, i bi mu sudbina tu da završi. Imao je oko 80 kilograma i meso mu je poslužilo za zimnicu, a nešto i da se osuši - s dozom ushićenja priča Marjan, za naše novine.
Inače, karabin u njegovim rukama, što potvrđuju i njegove kolege lovci, uglavnom ne opali „na prazno”. Mirna ruka i precizno oko su osobine koje ga krase, tako da zvjerka pri susretu sa njim nema šanse da se izvuče.
-Zvjerke u poslednje vrijeme ima dosta. Ohrabruje što ima i srneće divljači, koja je bila u opadanju, te medvjeda, lisica, zečeva, kuna, dok je vukova ove godine veoma malo. Vjerovatno je što je ovdje i stoke sve manje, samim tim i mogućnosti za ishranu. I porast broja divljih svinja je razloga što je manje vukova, kojima su one poslastica, pa nema ko da ih tamani, a svinje se dosta brzo razmnožavaju. Nijesam imao lovačku sreću da odstrijelim vuka, što je san svakog lovca, a volio bih i te kako. I divokoze mogu da se vide, ali samo dvogledom, jer su one tamo gdje je strogi dio nacionalnog parka i tu se o lovu ne smije ni razmišljati, dok se nekad i ona po koja mogla odstrijeliti – zaključuje svoju priču Vukelj. N.V.

---